Transkript šeste epizode

Pomirenje između Demokratske stranke, čiji je predsednik Zoran Đinđić ubijen 2003. godine, i SPS-a, čiji je predsednik bio Slobodan Milošević, dogodilo se samo osam godina posle demokratskih promena i pet godina posle ubistva premijera Srbije.

- Optuženi Milorad Ulemek, optuženi....

Zorana Đinđića, prema prvostepenoj presudi, ubili su pripadnici JSO-a, jedinice koju je stvorio Slobodan Milošević, a koja je, kako se ispostavilo, služila za ubistva političkih protivnika i obavljanje prljavih poslova. I pored toga što je u vreme Miloševića stvoren sistem koji ubija i pljačka sopstvene građane, predstavnicima stranke koja je srušila taj režim nije bio problem da građanima objasne da je vreme da sve zaboravi. Predstavnici LDP-a upadljivo su ćutali na potpisivanje deklaracije o pomirenju, a na gradskom nivou pružaju manjinsku podršku koaliciji SPS-DS. U Srbiji je nastupilo nacionalno pomirenje i pored toga što nikada ni politički ni krivično nisu odgovarali mnogi koji su odgovorni za politička ubistva, za pljačku države i građana i za državni šverc, uz pomoć kojeg su se obogatili dok je Srbija propadala i bila sve siromašnija.

Poslednja konferencija za novinare premijera Vlade Srbije Zorana Đinđića (27. februar 2003. godine):

"Sada se nalazimo u jednoj interesantnoj i, ja se nadam, perspektivnoj fazi borbe protiv organizovanog kriminala, u kojoj jedna karika koja nam je uvek nedostajala se pojavljuje, a to su insajderi. Znači, ljudi koji su spremni da, pod institucijom zaštićenog svedoka ili bez toga, da svedoče kao učesnici o određenim krivičnim delima, koji bi mogli onda da dovedu do razjašnjavanja velikog broja teških krivičnih dela. U toku je formiranje specijalnog javnog tužilaštva. Ja očekujem dosta od toga jer je to prvi put jedan efikasan instrument, koji je primeren problemu. Ono što je činjenica je da mi nemamo dovoljno čvrstih dokaza da bismo potvrdili nešto što se u javnosti zna, a to je da neki ljudi se, koji su bili u Službi ili jesu delimično u nekim delovima Službe ili poznaju neke ljude iz raznih službi, da se oni bave krivičnim delima. Ja sam optimista u pogledu toga i očekujem da će narednih deset ili petnaest dana se tu nešto konkretno i dešavati. I uostalom izvesna nervoza koja se oseća u krugovima organizovanog kriminala nam daje razlog za optimizam jer ne bi bili nervozni kada ne bi videli da se nešto opasno po njih dešava."

Veza politike, službi i kriminala nikada nije prekinuta. Oni koji su tokom 90-ih ubijali za Državnu bezbednost za uzvrat su dobili mogućnost da vode unosne poslove i budu zaštićeni od interesovanja policije i tužilaštva. Željko Ražnatović Arkan, koji je krajem 80-ih počeo da, kako ste čuli u ovom serijalu, ubija za tadašnji DB, kasnije je samo nastavio isti posao. Željko Ražnatović Arkan jedan je od najboljih primera koliko je bila jaka veza između kriminala, politike i DB-a. Od vođe navijača Crvene zvezde, komandanta paravojne formacije "Tigrovi“, koji su ratovali na prostoru bivše Jugoslavije, postao je vlasnik kockarnica, poslastičarnica i benzinskih pumpi. Kada se ’95. godine oženio pevačicom Svetlanom Ražnatović, svadbu se prenosile televizije, a na proslavi se okupilo mnogo političara, ali i kriminalaca.

"Insajder“ je došao do ekskluzivnih fotografija sa svadbe Željka Ražnatovića Arkana. Slavko Mijović, poznat kao Mija Pijuk, koji se sa Arkanom znao još od formiranja Srpske dobrovoljačke garde, kada je pozvan da se pridruži. Mija Pijuk držao je kockarnice, uvozio garderobu, bavio se građevinskim poslovima u vreme kada nikakvih pravila nije bilo. Ubijen je 19. oktobra 2004. Ubistvo do danas nije rasvetljeno.

Arkanov kum bio je Milan Đorđević Bombona, specijalizovan za posebne zadatke, koji je, kako se osnovano sumnja, u beogradskom podzemlju obavljao poslove za Arkana. On je, prema istim izvorima, radio i za DB. Ubijen je 11. marta 2001. Ubistvo do danas nije rasvetljeno.

Sreten Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam, prema tvrdnjama medija, bio je saradnik Službe od početka 90-ih, a bavio se i trgovinom narkoticima. Istragu o njegovima poslovima radilo je više evropskih policija. U Srbije je optužen za podsticanje ubistva u kafiću sportskog centra "Olimp“ ’95. godine. Danas je na slobodi.

Za Andriju Draškovića moglo se čak i u sudnicama čuti da je bio blizak Radomiru Markoviću, da je ima čak i službenu značku Službe bezbednosti. Italijansko tužilaštvo optužilo ga je za trgovinu narkoticima. Sudi mu se za ubistvo Zvonka Plećića 2000. i on se nalazi na slobodi.

Na Arkanovoj svadbi bio je Milorad Vučelić, tada čovek od velikog poverenja Slobodana Miloševića, koji je u to vreme bio na čelu državne televizije. On je danas vlasnik nedeljnika „Pečat“.

Na Arkanovoj svadbi tako je bio i Ivica Dačić, tada član Izvršnog odbora SPS-a i portparol stranke. Danas on je potpredsednik Vlade Srbije i ministar policije.

Premijer Srbije, Zoran Đinđić ubijen je 12 marta 2003. godine. Posle četiri godine suđenja prvostepenom presudom na ukupno 378 godina zatvora osuđeni su pripadnici JSO-a Milorad Ulemek Legija i Zvezdan Jovanović, kao i pripadnici "Zemunskog klana“. Sudskim postupkom nisu otkriveni inspiratori, nalogodavci niti je ispitana uloga i odgovornost službi bezbednosti u ubistvu premijera.

Po zakonu je tajna služba do kraja 2002. godine imala obavezu da radi procenu bezbednosti premijera Srbije. Posle toga taj deo prešao je u nadležnost MUP-a. Međutim, činjenica je da se niko od njih ni posle nekoliko pokušaja ubistva nije bavio procenom ugroženosti premijera Srbije Zorana Đinđića, iako su na to primorani i zakonom. I pored toga do danas niko od njih nije pozvan na odgovornost niti je bilo ko zbog toga krivično odgovarao. Pitanjem odgovornosti Službe i MUP-a za ubistvo premijera jedino se tokom akcije "Sablja“ 2003. godine, ali potpuno nezapaženo u javnosti, bavila Komisija za ispitivanje propusta u obezbeđenju premijera, čiji je predsednik bio Žarko Korać.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Pitanje koje mi Vi postavljate ja sam sebi mnogo puta postavio i ja nisam pravnik, ali ipak sam nešto naučio o pravima. Pitanje je glasilo da li je to samo nebriga ili tu ima kriminalne neodgovornosti. Moje mišljenje je da je u tome bilo kriminalne neodgovornosti iz... Meni je žao što na osnovu našeg izveštaja Tužilaštvo nije pokrenulo krivične postupke protiv nekih ljudi koji su to zaslužili. Da li sam jasan? Znači, ja ne mislim da su oni to možda namerno, ja to ne znam. Ja verujem da većina nije namerno propuste napravila u obezbeđenju Zorana Đinđića, ali po mom mišljenju, tužilac treba da podnese krivične prijave. To su trebali takođe da budu procesi protiv nekih ljudi što nisu uradili svoj deo posla. Zanimljivo je da apsolutno nijedan proces nije ovakav, kako bih rekao, se desio već jednostavno neki ljudi smenjeni su sa položaja, što to ne staje ništa, koliko ja znam, čak nisu ni izbačeni iz MUP-a ili iz BIA. Znači, prosto su ostali na mestima na kojima su, samo je pet ljudi smenjeno. Meni je to i danas neobjašnjivo. Npr. smenjen je načelnik policijske stanice Zemun, kome je Šilerova ulica pripada po nadležnosti. A zašto nije podneta krivična prijava protiv njega, ako je to na njegovoj teritoriji bilo, a možda je bilo elemenata? Nemojte me terati sad da otvaram te teme jer i s njim smo razgovarali. Znači...

B92: Dobro, Vi ste u izveštaju zaključili da je neophodno da se sprovede unutrašnja istraga.

Žarko Korać: Katastrofalni... U MUP-u i BIA to je odbačeno. Vlada je...

B92: Zbog čega?

Žarko Korać: Ne znam. Ne znam. To je odbačeno, pitajte... Očigledno su svi želeli da se to završi.

Vlada Nikolić, operativac RDB 1982-1999. savetnik načelnika RDB 2001: Onda je to veliki propust jer u Službi je tada postojao čitav jedan segment rada koji se zove, koja se tada, u to vreme zvala 6. uprava Resora državne bezbednosti, koja je bila nadležna ne samo za fizičku, nego i za kontraobaveštajnu zaštitu visokih državnih funkcionera.

B92: Znači da su po zakonu i u okviru svojih obaveza imali, morali to da rade?

Vlada Nikolić: Da, u tom periodu, negde se menjao taj podzakonski akt i mislim da je negde u tom periodu to prelazilo u ingerenciju MUP-a, a sad više ne mogu tačno da se setim kada to.

B92: Dobro, ali niko nije radio procenu bezbednosti?

Vlada Nikolić: Pa, to je veliki propust i uopšte je smešno da se sve završilo tako da je jedinu odgovornost poneo šef obezbeđenja zgrade Vlade Srbije.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Problem što oni nikakve obaveštajne podatke nisu dobijali, a obaveštajne podatke nisu dobijali prvo zbog toga što je postojala ta reorganizacija nesrećna BIA, pa je obaveštajni deo izdvojen i onda su... Policija je štitila Đinđića, a nije dobijala nikakve podatke od obaveštajne službe. Drugo, nikada niko za to vreme nije radio tu bezbednosnu procenu Zorana Đinđića. Svi su rekli, i ja sam čitao sam materijale, da je 90 do 95 posto zaštite jedne ličnosti - obaveštajna zaštita. Znači, da vi doznate da neko sprema atentat. Znate, uvek su upečatljivi ovi bodigardovi, ovi čuvari, crne naočare, pištolji, snažni mladići, ali to je jedna iluzija. Oni su u stvari samo taj poslednji prsten, ako sve propadne. Ne potcenjujem ja te ljude, oni časno žrtvuju svoj život, ali glavna zaštita je obaveštajna.

Obaveštajne zaštite nije bilo, ali zbog takvog propusta niko nikada nije pozvan na odgovornost. Promenom zakona od decembra 2002. godine, za bezbednost premijera Srbije bio je zadužen MUP. Do tada je to bilo u nadležnosti tajne službe. Međutim, zbog tog usklađivanja napravljena je praznina od nekoliko meseci, u kojoj zapravo niko nije bio nadležan za bezbednost državnih funkcionera.

Za proces prelaska poslova obezbeđenja državnih funkcionera iz BIA u MUP bio je kao glavni koordinator, odlukom Dušana Mihajlovića, zadužen radnik BIA Zlatko Ratnić, koji tada prelazi u MUP. Sa procesom se odugovlačilo iz nepoznatih razloga. Probijeni su zakonski rokovi i sve je usklađeno tek u februaru 2003. Zlatko Ratnić napustio je MUP, prema saznanjima "Insajdera“, zbog sukoba sa Mihajlovićem upravo zbog toga što se kasnilo sa preuzimanjem bezbednosti državnih funkcionera i 2004 postao je glavni čovek za obezbeđenje u kompaniji "Delta“.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Na nesreću, promenjen je zakon naš u unutrašnjim poslovima i formiran je BIA, koji pripada Vladi, a MUP je, kako bih rekao, dobio zadatak zaštite ljudi, formira jedno posebno odeljenje. I sad je bio problem što su oni koji su obezbeđivali Zorana Đinđića odjednom ostali da vise. Nikakve podatke nisu dobijali od MUP-a, a oni teoretski više nisu pripadali ni Državnoj bezbednosti, odnosno BIA, a BIA, Državna bezbednost, pošto nije obezbeđivala nije nikakve informacije, nikada dala MUP-u, o tome da je Zoran Đinđić ugrožen... I to je osnovni problem. Znači, oni koji su trebali da štite Zorana Đinđića su nama sve vreme govorili, ne ulazeći u to... To su ljudi koji su uglavnom njega obezbeđivali dok je bio jedan od lidera opozicije. Oni su nama svi, apsolutno, ako su u nečem bili konzistentni, oni su nama rekli: "Nikada nikakav podatak nam niko nije rekao o tome da je Zoran Đinđić ugrožen. Mi smo to", kaže, "na ulici morali da slušamo, po kafićima, a nikada zvanično iz MUP-a nije došlo..." Pardon, iz BIA njima: "E, Zoran Đinđić je ugrožen".

Bogoljub Milosavljević, profesor uporednog prava: Moje prvo očekivanje je bilo da ministar policije tadašnji podnese ostavku jer krajnje je logično, u Srbiji su ostavke ministara unutrašnjih poslova, recimo u 19. veku, podnosili i za manje događaje.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: To je bila "Sablja“, pretpostavljam da premijer Živković i Vlada nije želela da delom smene ministra, nešto da pošalje poruku u situaciji kada je država ugrožena, a bila je država ugrožena. (...) naravno moglo je da se dogodi da Dušan Mihajlović kaže "dajem ostavku zbog ovoga". Sigurno je jedno, da on će kroz ceo svoj život ići sa time da je on ministar unutrašnjih poslova kome su ubili premijera. Njegov odgovor će biti: "Pa, nisam ja kriv, ja mu nisam birao obezbeđenje. Zoran Đinđić nije bio sklon da sluša moje savete". Što je tačno, međutim. to, kako bih Vam rekao, nema nikakvog značaja, prosto, ti si bio na čelu MUP-a kada se to dogodilo i to je prosto nešto za šta ti imaš resornu odgovornost.

Jedan od pokušaja ubistva, za koji se znalo odmah, a kasnije se ispostavilo da ih je bilo još nekoliko, dogodio se 21. februara 2003. godine kod hale "Limes“. Kamionom je kolonu vozila, u kojoj se nalazio i premijer Zoran Đinđić, pokušao da namernim sudarom zaustavi Dejan Milenković Bagzi. Dok su pripadnici JSO-a i "Zemunskog klana“ u blizini, sa teškim naoružanjem, čekali da se kolona zaustavi, pa da ubiju premijera. Bagzi je uhapšen na licu mesta, određen mu je pritvor od osam dana, ali Vanraspravno veće 4. suda ukida mu pritvor četiri dana ranije. Bagzi je od tada bio u bekstvu sve do 2006. godine. Nadležne službe ni posle toga ne rade nikakvu procenu bezbednosti premijera Srbije.

Mesec dana pre ubistva Mirjana Marković odlazi u Moskvu, a Vojislav Šešelj predao se Hagu i prethodno poručio da će u Srbiji biti krvi do kolena. Posle niza afera u kojima je učestvovala i vojna služba i Služba bezbednosti, a o čemu ste videli sve u prethodnih nekoliko emisija, napravljena je atmosfera linča, koja je na kraju dovela i do ubistva premijera Srbije.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: I to je već sve spremljeno da te grupe, znaju da je Zoran Đinđić u stvari, kako bih rekao, čovek bez prave podrške i da on u stvari, kako bih rekao, na neki način je samo smetnja njima da vrate zemlju u stanje koje je bilo. I tada Zoran Đinđić i daje onu izjavu, koja je neka vrsta odbrambene izjave, koju su posle, kad je on ubijen, štampan je sutradan kao jedan mali poster, ne znam, "ako oni misle da će ubistvom mene da zaustave istoriju"...

B92: Sistem.

Žarko Korać: Sistem, da. I to je tačno, na kraju će Srbija biti demokratska država, ali to je, kako bih rekao, njegova krv je cena tog progresa i ne samo njegova.

U trenutku ubistva na čelu Službe bezbednosti su Miša Milićević i Goran Živaljević. Na pitanje zašto nije bilo obaveštajne zaštite i kako su dozvolili da dođe do atentata na premijera Srbije, tadašnji zamenik načelnika BIA Živaljević odgovorio je za "Insajder“ pisanim putem:

"Poslovi obezbeđenja predsednika Vlade, kao i svih drugih državnih funkcionera, izuzeti su iz delokruga rada BIA donošenjem Zakona o BIA, koji je stupio na snagu 1. decembra 2002. Od tada, pa do 10. februara 2003 trajao je proces preuzimanja i preraspodele radnika i sredstava, da bi potom punu nadležnost procesa rukovođenja, organizaciju posla i sva druga pitanja na temu obezbeđivanja funkcionera, pa i premijera, vršio MUP Republike Srbije. Shodno tome, Branislav Bezarević, učesnik u atentatu na premijera, nije bio radnik BIA već MUP-a, što se uporno ignoriše u gotovo svim pominjanjima Bezarevića.“

MUP Srbije u februaru preuzima poslove obezbeđenja državnih funkcionera, a početkom marta 2003. godine Jovan Prijić postavljen je za specijalnog tužioca za borbu protiv organizovanog kriminala. Od tog trenutka počinje sinhronizovana kampanja protiv Prijića da je bio član JUL-a. To nije bilo tačno, ali Služba bezbednosti takvu informaciju plasira kroz medije ne bi li i dalje opstruirali početak borbe protiv organizovanog kriminala. Sve se dešava u periodu kada Jovan Prijić uzima iskaz od svedoka-saradnika Ljubiše Buhe Čumeta, koji se nalazi u vojnoj bazi u Slovačkoj, gde je pobegao od Zemunskog klana. Dan pre ubistva premijera završeno je ispitivanje Čumeta i u dva sata noću Prijić se vraća u zemlju sa potpisanim iskazom, koji je tog trenutka validan za sud.

Nakon ubistva premijera, na traženje rukovodstva Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala (UBPOK), BIA preuzima deo eksploatisanja mera prisluškivanja u akciji "Svedok“, što rezultuje lociranjem nekoliko pripadnika Zemunskog klana. Tadašnji zamenik načelnika BIA za "Insajder“ naglašava da je prvi put u istoriji početkom februara 2003. BIA ustupila prisluškivanje UBPOK-u MUP-a Srbije. On tvrdi da su posle pokušaja atentata na premijera Đinđića kod hale Limes dva radnika BIA pokušala da pomognu, ali su vraćeni iz gradskog SUP-a sa obrazloženjem da BIA nema šta tu da traži. Kasnije se ispostavilo da ih je vratio Slobodan Pažin, inspektor SUP-a, koji je zbog učešća u ubistvu Đinđića osuđen na sedam i po godina zatvora.

Na čelu vojne službe u trenutku ubistva je Aco Tomić. Služba bezbednosti na dan ubistva radi zbirni izveštaj o tome šta se sve dešava i taj izveštaj dostavlja članovima tadašnje Vlade Srbije. Oficiri Vojske Jugoslavije, prema izveštaju BIA, slavili su tog dana.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Mislim da je bio na Tari hotel i da izveštava neko, ne sećam se sad, nije bitno, imaju oni svoj način kako te saradnike označavaju, kako jedna grupa oficira crnogorskih na prolasku, tu je večerala i pevala je i kako im je šef sale došao i rekao: "Gospodo", baš tako, sećam se, piše rečenica, "gospodo, vrlo je neprijatno da pevate, danas je ipak ubijen premijer". A oni su rekli: "Zato mi pevamo što je on ubijen, a kad bude ubijen Milo Đukanović, tek ćemo onda da pevamo". Dakle, velika je iluzija da je cela Srbija ožalila Zorana Đinđića, ima ljudi koji su se jako radovali. Ovo je grupa oficira, da stvar bude tragičnija, to je još bila Vojska Srbije i Crne Gore. To Vam pokazuje s čim se nosio Zoran Đinđić. Dakle, mi znamo ljude koji su častili pićem druge ljude koji su to proslavili. Zorana Đinđića je strasno mrzeo taj jedan deo Srbije, koji nije mali.

Koraćeva komisija pokušala je da preko podataka vojne službe rasvetli kako je došlo do ubistva premijera Srbije.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Ja moram da kažem da je tada službu vodio, obaveštajnu, vojnu, pukovnik Stojanović i da smo mi njemu napisali pismo i tražili smo od njega da odgovori na prosto i jasno pitanje da li je Zoran Đinđić imao dosije u vojnoj službi bezbednosti. Morate znati da jednu ličnost može da prati više obaveštajnih službi i da onda je vrlo interesantno šta one vide. Odgovor koji imate priložen u dokumentaciji Komisije da ne postoji u vojnoj bezbednosti dosije Zorana Đinđića, što je nama bilo čudno, ali pukovnik je kategorički to rekao, znači, to je zvanično pismo. Znači, to nije njegovo privatno mišljenje "ne postoji".

Svetko Kovač, načelnik Vojno-bezbednosne agencije: Kada je u pitanju vojna služba bezbednosti, mi smo učestvovali jednim delom u razjašnjavanju ubistva, dakle, onim delom koji je nama bio dodeljen. U junu 2003. godine dostavili smo izveštaj, gde smo rekli da nismo imali saznanja o najavi atentata i gde smo rekli šta je rađeno, koji je deo naših poslova u razjašnjavanju ubistva.

Aleksandar Vasiljević, načelnik vojne službe bezbednosti 1991-1992, zamenik načelnika 1999-2001: Ovde se stalno potencira da je vojna služba ta koja, kad bi se otvorile njene arhive, šta se tu sve ne bi našlo, od brigade kriminalaca o kojima je govorio neki bivši operativac Državne bezbednosti...

B92: Dobro, ali imali smo recimo primer da se načelnik vojne službe Aco Tomić 2003, 2002. godine u svom kabinetu viđa sa ljudima iz Zemunskog klana.

Aleksandar Vasiljević: Znači, niste mi dozvolili da dovršim onu rečenicu koju sam započeo. Izuzev dva načelnika uprave bezbednosti. Ja mislim da je... Do sada ih ima 16, ja sam po redu bio deveti. Nedeljko Bošković je bio deseti. On je imao kontakt sa kriminalcima i Aca Tomić je ušao nesrećno u taj susret, ali ne u operativno kombinovanje sa kriminalcima, ili iz ličnih nekih pobuda, poriva i interesa. On je uvučen u taj deo i primio čoveka kojeg mu je doveo komandant JSO-a.

B92: Kako mislite uvučen?

Aleksandar Vasiljević: Pa, uvučen je time što nije on tražio kontakt sa Dušanom Spasojevićem.

B92: Dobro, znao je ko je Dušan Spasojević. Čovek koji je načelnik vojne službe, viđa se sa njima u svom kabinetu?

Aleksandar Vasiljević: Problem je u tome samo ove vrste: da li je on o tome obavestio svog pretpostavljenog o tom kontaktu? Da su došli i da su razgovarali. Da je napravio jednu kratku belešku o tome, ja bih rekao, radi svoje sigurnosti, da se ne prave posle manipulacije da je on sa njima bio u nekakvom zločinačkom udruženju ili ne znam u čemu.

Prema saznanjima "Insajdera“, uloga vojne službe bila je mnogo veća nego što je to danas dokazano. Naime, u toku "Sablje“ makedonska služba odlučila je da organima Srbije ustupi podatke o prisluškivanju srpskog vojnog atašea u Skoplju. Prema prisluškivanim razgovorima, ispostavilo se da je Željko Petković čuo od svoje supruge da je Đinđić ubijen i da je tada prokomentarisao: "Juče mi je čovek rekao da će se to desiti". Jedan službenik tadašnje vlade išao je u Makedoniju da ove podatke preuzme u toku akcije "Sablja“. Predao ih je Vojsci, ali istraga nikada nije krenula u tom pravcu. U akciji "Sablja“ uhapšen je i tadašnji načelnik vojne službe Aco Tomić. Protiv njega je bila podignuta čak i optužnica, ali se od isto odustalo dolaskom DSS-a na vlast 2004. Dok je bio u zatvoru, Koštunica mu je pismom poručio: "Ćuti i izdrži".

Srđa Popović, advokat: Ali ja mislim da je on osnovano uhapšen. On je u istrazi lagao, kao što je lagao Bulatović. Oni nisu mogli da usaglase priču o tom susretu sa Legijom i Dušanom Spasojevićem, to je jedno. Drugo, bilo je svedoka koji su jako teretili Acu Tomića da to nije bio jedini susret sa Spasojevićem i Legijom, da su ga oni posećivali i u njegovom stanu i za mene je bilo u stvari zaprepašćenje ne što je on uhapšen, nego je bilo zaprepašćenje na osnovu čega je specijalni tužilac odustao od te optužbe protiv njega. Ja vrlo cenim kako je Prijić zastupao optužbu, ali mislim da je to neki kompromis na koji je on bio prinuđen da bi uopšte nastavio da radi taj posao.

Aco Tomić odbija razgovor za "Insajder“. Zajedno sa njim u akciji "Sablja“ uhapšen je i tadašnji savetnik za bezbednost Vojislava Koštunice Rade Bulatović. I Tomić i Bulatović proveli su po tri meseca u pritvoru. Bulatović je zbog zadržavanja u pritvoru od države naplatio 667.000 dinara odštete, a posle dolaska Vojislava Koštunice na vlast postao je načelnik Bezbednosno-informativne agencije.

Biljana Kovačević-Vučo, Komitet pravnika za ljudska prava: Postavljenje Radeta Bulatovića za šefa Službe je zapečatilo zapravo taj jedan konsenzus koji je postignut da se Služba ne dira.

Srđa Popović, advokat: Ja mislim da je ključni trenutak bio i da se tad sve prelomilo kad je bilo pitanje, dosta laički pogrešno formulisano, hoće li hapsiti Koštunicu ili neće hapsiti Koštunicu. U stvari bila je dilema da li Koštunica treba da se sasluša i tu su se umešali ovi spoljni faktori, koji su smatrali da to može da bude vrlo opasno i, ja ovo ne izmišljam, o tome je pričala i pisala i Ljilja Smajlović i ovaj poslanik DSS-a Đorđe Mamula, da su oni savetovali da se ne ide prema Koštunici jer se smatralo, i možda s pravom, da to može biti opasno jer on ima lojalnost Vojske i vojne bezbednosti i da to može da dovede možda do velike destabilizacije zemlje. I možda je moglo, ali tad je cela ta linija istrage konačno prekinuta i nije se uopšte više išlo u tom pravcu.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Ja ću samo navesti jedan primer, Toni Bler je saslušan više od deset sati. Premijeri se saslušavaju i u MUP-u i u tužilaštvu. Ne postoji ta vrsta imuniteta u normalnim demokratijama. Kod nas se smatralo da se Koštunica pojavi na sudu, da će da stane Srbija. I tako on gradi taj mit o svojoj nedodirljivosti. Međutim, jedno zanimljivo pitanje za ovu vladu će biti da li je ona spremna da otvori ova pitanja i da ona, kako bi rekao, javno zatraži, tu odlučuje tužilaštvo samo ili MUP, ali naravno i sud samostalno, a da li će se usuditi da da politički, da istupi sa stavom da nije završena istraga oko atentata na Zorana Đinđića. Ja bi i to jako voleo i, ako toga bude, ja bih onda, ovaj, možda još nešto dodao na svoju priču, kad oni krenu svoje istrage, onda bi možda bili, neki od nas su u poziciji da još nešto kažu, što sada ne mogu da kažu jer ne mogu da dokažu.

Kada je 2004. godine DSS došao na vlast, predao se prvooptuženi za ubistvo premijera, Milorad Ulemek Legija, koji je bio u bekstvu četrnaest meseci. Zastupnik Ružice Đinđić u sudskom postupku, Srđa Popović, smatra da je i to jedan od razloga zbog čega je neophodno ispitati ulogu vojne službe.

Srđa Popović, advokat: Kada pokušavam da izanaliziram kako je on uopšte mogao da bude sklonjen i da se krije četrnaest meseci, da je to moglo samo da bude delo vojne bezbednosti, jer jedini su oni mogli u doba "Sablje“ da cirkulišu po gradu svojim kolima i da ne budu zaustavljeni i jedini su oni raspolagali takvim skrovištima na kojima niko nije mogao da ga traži jer je on možda tamo igrao šah sa Mladićem. Znalo se da u ta (...) Isto nedavno i kazao, da se Mladić sakrivao u tim raznim bunkerima vojnim i vojnim skladištima i vojnim objektima i nigde nema boljega mesta za Legiju da se krije nego na tako nekom mestu. I time se objašnjava kako je on uspeo uopšte da se izvuče od svoje kuće nekuda, a da ne bude zaustavljen na prvom koraku jer ga traži cela država i slike su mu svuda, na televiziji, u novinama, na plakatima. Ja mislim da je u tom trenutku postojao obostrani interes da se ono skloni.

Svetko Kovač, načelnik Vojno-bezbednosne agencije: Ja mislim da se moraju sva ubistva rešiti i u potpunosti razjasniti, posebno ubistva državnih funkcionera, zato što to nisu obična ubistva i naravno da se moraju razjasniti uloge svih službi bezbednosti. Međutim, ono što mislim da je mnogo važnije o tome je da se nađu načini kako se to ne može ponoviti. Dakle, da se nađe u današnjim uslovima i u budućim kako će se to sprečiti, pa da opet za, ne znam, dve, tri, četiri ili pet godina ne raspravljamo o nekoj zloupotrebi službe.

Komisija na čijem je čelu bio Žarko Korać u izveštaju o propustima u obezbeđenju premijera, koji je objavljen javno, zaključila je da je neophodno sprovesti istragu unutar BIA i MUP-a, ali se to nikada nije dogodilo. Članovi komisije su tokom rada razgovarali sa više od četrdeset ljudi, čija su imena i sve ono što su tada rekli proglašeno za državnu tajnu. Komisija je dobila na uvid i transkripte prisluškivanih razgovora, ali i to, kao i svi prilozi na osnovu kojih je komisija napravila izveštaj, proglašeni su još tada za državnu tajnu. Do danas ništa od ovih podataka nije izašlo u javnost, pa ni na suđenju za ubistvo Zorana Đinđića.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: To nije moja odluka, pošto je meni bilo nelogično, međutim, i to nije prihvatila Vlada, nego da zaštiti kao te ljude, da nemaju problema, ali eto, to je vreme "Sablje“, još je nejasno koliko je jak Zemunski klan, koliko su jaki kriminalci, Legija se krije. I onda su oni rekli "nastradaće neko ako bude, s kim je razgovarala Komisija" i onda nije to ni objavljeno, ali što se mene lično tiče, ako je pitanje upućeno meni, ja bi voleo da se apsolutno sva dokumenta stave na uvid javnosti.

Nejasno je zašto su, i pored nalaza o propustima, detalji iz rada Komisije do danas ostali tajna. Ekipa emisije "Insajder“ tražila je na uvid ova dokumenta od Vlade Srbije jer posle prvostepene sudske odluke nije postojala bojazan da se ugrozi istraga. Vlada Srbije na naš zahtev odgovorila je nejasno - da su dokumenti komisije državna tajna i da samo oni imaju nadležnost da skinu tu oznaku. Poverenik za informacije Rodoljub Šabić upozorio je Vladu Srbije da ne poštuje Zakon o dostupnosti informacijama.

Rodoljub Šabić, poverenik za informacije od javnog značaja: A što se tiče konkretnog slučaja, dakle, ne znam da li znate, ali Poslovnik, važeći Poslovnik Vlade Srbije predviđa da je sve što se dešava na sednici Vlade Srbije službena tajna, što je dakle paradoks, što je jedan relikt. Danas, dakle, ja ne kažem, pošto nisam ni vršio uvid u te dokumente, jer na kraju krajeva, rekoh, nisam ni nadležan za postupanje Vlade danas i naravno sasvim logično konstatovati da je situacija bitno drukčija pet ili šest godina kasnije, sasvim sigurno. Ne postoji isti spoljni razlozi koji su postojali i onda. U najmanju ruku, okončan je krivični postupak, dakle, krivični postupak protiv izvršioca i organizatora atentata, pa su oni razlozi koji su na prvi pogled prepoznatljivi prestali da postoje.

Ekipa emisije "Insajder“ podnela je tužbu Vrhovnom sudu Srbije zbog toga što Vlada Srbije, koju je formirala Demokratska stranka, i dalje drži u tajnosti dokumenta koja su od javnog interesa. Objavljivanjem tih dokumenata bila bi jasnija uloga tajnih službi u ubistvu premijera Srbije, ali i njihova odgovornost.

Bogoljub Milosavljević, profesor uporednog prava: Ona je delimično samo rasvetljena ili, da kažemo, istražena u okviru sudskog postupka, u onom delu gde su određeni pripadnici, to je mislim par ljudi u pitanju, učestvovali u davanju nekih informacija, je l’ da. Međutim, taj širi kontekst je izostao, dakle, utvrđivanje jedne opšte krivice ili opšte ocene o ulozi pripadnika Službe, odnosno same Službe u tome. Naravno, to i nije bila stvar za sud, što se sud bavi individualnom odgovornošću, odgovornošću pojedinaca za događaje, ovo drugo je stvar za neku političku procenu. Toga još nema, kao na žalost i jedne prave velike reforme službi bezbednosti. Ja sam recimo očekivao da će neposredno po atentatu i po izbijanju svih tih podataka, pred oči Vlade, dakle, kad se sve to videlo šta je i dokle se stiglo, da će doći do jedne ozbiljne reforme u službama. Na žalost se to ni do tada nije dogodilo.

Sve do ubistva, uz pomoć Službe i pojedinih političara, a preko tabloida, u Srbiji je stvarana atmosfera da je Zoran Đinđić predsednik kriminalne vlade, čime se zapravo unapred opravdava ubistvo koje će uslediti, a koje takođe najavljivano putem medija. Pošto se na sahrani neočekivano pojavio veliki broj ljudi, postalo je nepopularno optuživati Đinđića i dalje, pa je zato kampanja krenula protiv njegovih saradnika, ali sa istim ciljem - da se dokaže da je Đinđićeva vlada bila mafijaška. Po tabloidima se primenjuje ista matrica. Teza koja se godinama po nalogu ljudi iz Službe, bez ikakvih dokaza, provlači jeste da je Đinđić bio okružen ljudima koji su pljačkali i ubijali. Po istim medijima, uz pomoć istih ljudi, svakodnevno je jedan od najbližih saradnika Đinđića, Vladimir Popović, optuživan za najteža krivična dela. Na naslovnim stranama, najavljuje se njegovo hapšenje i iznosi tvrdnja da je to jedini način da se otkrije mehanizam mafijaške vlade Zorana Đinđića. Kada su predstavnici nevladine organizacije Komiteta pravnika za ljudska prava odlučili da, bez obzira na to što su do tada često kritikovali odluke Vlade i rad Biroa za komunikacije, zatraže javnu zaštitu za Vladimira Popovića, sinhronizovana kampanja počinje i protiv Biljane Kovačević-Vučo. Ona 2004. godine, na konferenciji za novinare, saopštava da je ta nevladina organizacija odlučila da stane javno u zaštitu Popovića jer, kako su tvrdili, primenjuje ista matrica linča kao i za ubijenog premijera, te da je to zapravo najava za ubistvo.

Biljana Kovačević-Vučo, Komitet pravnika za ljudska prava: Prilično sam bila zatečena kada je u „Kuriru“ izašao tekst da smo Rajko Danilović, Čedomir Jovanović, Jovan Prijić i ja namestil iskaz svedoka-saradnika Vukojevića, koji je nekoliko godina posle toga ubijen. I ja sam naravno podigla krivičnu prijavu zato što je to zaista opasna tvrdnja, kao zbog širenja lažnih vesti, nema nekog drugog krivičnog dela. To je tužilac odbacio, rekao je: može da se radi eventualno o kleveti na kraju da pričam, oni su nam odbacili tu tužbu, oslobođen je „Kurir“, Đoko Kesić kao urednik, pošto je to bilo, bez potpisa je bio je taj tekst. Naknadno sam saznala od našeg tadašnjeg kolege koji je radio sa nama, Milana Simića, da je njemu u Bijeljini, kad su bili u jednoj emisiji, Jovica Krtinić, sadašnji novinar „Kurira“, a prethodno „Reportera“, rekao da je taj tekst direktno u „Kurir“ doneo Aco Tomić. Ja sa tim ništa ne mogu. Ja mogu samo ovo da izgovorim i da rizikujem da budem tužena. Npr. ako neće da posvedoči ni Jovica Krtinić ni Milan Simić i ako Aco Tomić tvrdi da to nije tačno, eto, to je nešto što sam ja saznala, ali ja sa tim podacima ne mogu ništa. To znači da Služba, ljudi koji su bliski Službi, zna se da su Aco Tomić, Rade Bulatović u to vreme bili bliski... To je znači direktno od Radeta Bulatovića, direktno se podmetne tekst, koji ti uništi život. Jer nije bezazlena stvar kada svedok-saradnik, čini se, koji je zaštićeni svedok, je l’, kome preti opasnost od mafije i koga mafija ubije posle na najsuroviji način, kada izađe tekst da si ti nameštao njegov iskaz. Znači, da si ga obučavao kako da, kakav iskaz na suđenju da da. To nije mala stvar. Eto, to radi Služba. Ali to je npr. jedna stvar koja u ovoj državi ne može da prođe čak ni preko tužbe za klevetu.

Tajne službe su međutim i danas suštinski van svake kontrole. Donet je zakon prema kojem je kontrola Službe dovedena do apsurda, pa su tako poslanici zaduženi da kontrolišu rad BIA, iako o tome ne znaju gotovo ništa. Izveštaji se podnose dva puta godišnje Skupštinskom Odboru za bezbednost. Dosijei nisu otvoreni. Dokazi o tome da je dokumentacija uništena postoje još od 2001. godine, ali niko nije odgovarao zbog tog krivičnog dela. Disk sa dosijeima lidera DOS-a iznet je iz Službe i ne zna se gde se nalazi, ali su čelni ljudi Miloševićeve Službe, odlukom suda, nedavno oslobođeni optužbe. Služba je imala svoje učešće u svim aferama, stvarala je političke stranke i kreirala političku situaciju u zemlji. Većina njih i danas radi u službama. Do pravih reformi nije došlo.

Srđa Popović, advokat: Ja mislim da je napravljena ipak jedna velika greška, što nije zajedno suđeno i za Đinđićevo ubistvo i za Stambolićevo i za pokušaj atentata, dva pokušaja atentata na Vuka Draškovića i za mnoge druge stvari koje su bile obuhvaćene kasnije ovom poslednjom, ovim poslednjim suđenjem, tzv. Zemunskom klanu. Da se to sudilo zajedno, postalo bi upadljivo i očigledno da se to sve odvija na isti način, da je modus operandi uvek isti, da se tu pojavljuju uvek ti mali kriminalci, JSO, Udba, i u jednom predmetu se pojavio Milošević, a onda bi mogli, zaključite da se verovatno pojavljivao i u nekim drugim; tako da mislim, pošto je suđeno odvojeno, ta uniformna metodologija nije nekako se pokazala jasno, nego se vidi svuda to učešće Udbe, ali bi bilo mnogo jasnije da je to se sve odigravalo u jednom jedinom postupku jer onda imate i slučaj Ćuruvije, koji naliči Vukovom slučaju, Vuka Draškovića slučaj, kao jaje jajetu i tako i rade policije, one prepoznaju učinioce po načinu postupanja, po sistemu, po specijalnom izvođenju. Ovde to nije učinjeno, tako da ste dobili neki utasak kao da su to neki nepovezani slučajevi.

Po istovetnoj matrici za sve žrtve pokrenut je mehanizam Službe. Svi su praćeni, prisluškivani, priređen im je medijski linč. Uprkos svemu tome, službe bezbednosti zabranjene su zone društva, zaštićene od reformi, zaštićene od kontrole i u mnogo slučajeva zaštićene od krivične odgovornosti. Ko vodi Službu? Gde je centar njene moći? Ko vuče konce i zašto niko ne može da otvori mračnu istoriju svih zlodela? Pitanja su na koja nijedna vlast do danas nije dala odgovor. Naredba političkog vrha Udbi da se ubije pripadnik emigracije ili kasnije naredba DB-a da se ubiju Ivan Stambolić, Slavko Ćuruvija ili Vuk Drašković, u okviru Službe potpuno su isto zvučale. Kako je u Jugoslaviji nekadašnja Udba kontrolisala najveća izvozna preduzeća, tako je kasnije DB vodila poslove šverca nafte, cigareta i droge. Tajna službe bezbednosti, koja se nije menjala skoro poslednjih dvadeset godina, krije se u kadrovima. Operativci DB-a koji su pratili ljude koje režim Slobodana Miloševića označio kao neprijatelje, oni koji su naređivali njihove obrade, bili dežurni kada su se događala ubistva, bespogovorno su služili Službi i uspeli da zadrže svoje poslove. Neki od njih su samo napredovali i u tome ih nije sprečila ni promena vlasti 5. oktobra.

Operativac Mirko Vujadinović, koji je vodio obradu praćenja i prisluškivanja Ivana Stambolića pre otmice i ubistva, posle 5. oktobra 2000. bio je zadužen da vodi unutrašnju istragu o nestanku Ivana Stamnolića. Rade Bulatović u vreme Koštunice postavio je Vujadinovića za načelnika tehnike, a pre nego što će otići iz BIA, Bulatović ga je promovisao u specijalnog savetnika, čime je dobio sve beneficije za penziju koja sledi.

Na obradi Stambolića radio je i operativac Vlada Đurica, koji je bez obzira na to u vreme Radeta Bulatovića postao zamenik načelnika za kontraobaveštajnu zaštitu.

Nikola Bajić, koji je u vreme Jovice Stanišića bio načelnik odeljenja koje se bavilo opozicijom i koji je lično vodio operativnu obradu Vuka Draškovića, posle 5. oktobra, sklonjen je na niže radno mesto, ali ga je kasnije Rade Bulatović vratio iz penzije, postavio za šefa kabineta i na kraju za načelnika operative.

Čovek koji je u vreme Stanišića radio na poslovima obrade opozicije, Goran Kuzmanović, u vreme Radeta Bulatovića postao je zamenik načelnika najvažnije, kontraobaveštajne uprave. Danas je načelnik uprave za kadrove.

Operativac Predrag Gikić, koji je vodio obradu Slavka Ćuruvije, u vreme Radeta Bulatovića postao je načelnik uprave za međunarodnu saradnju, a sada je načelnik operativne uprave.

Miša Vilotić, operativac koji je bio načelnik 3. uprave u vreme Jovice Stanišića, a i kasnije, a koja se bavila unutrašnjim neprijateljem, odnosno opozicijom, i koji je na vezi držao Vojislava Šešelja, danas se bavi privatnim biznisom.

Milan Radonjić je radnik DB-a koji je potpisivao obradu Ivana Stambolića, postao je šef Beogradskog centra DB-a neposredno pre ubistva Slavka Ćuruvije i traži je da o kretanju vlasnika "Dnevnog telegrafa“ bude obaveštavan svakih deset minuta. Optužen je, pa oslobođen za ubistvo na Ibarskoj magistrali. Danas se bavi privatnim biznisom.

Stevan Nikčević, koji je bio zamenik Milana Radonjića, danas je na čelu "Jugoinport SDPR-a“ i mnogi ga smatraju najmoćnijim čovekom u državi, jer je u upravnom odboru preduzeća na čijem čelu sede ministri policije i odbrane. Nikčević je došao u sukob sa vrhom Službe ’99. godine, posle čega je Službu i napustio, a prema pisanju medija, njegovom zaslugom je dosije "Ćuran“ izašao u javnost.

Svi ovi kadrovi napravljeni su u vreme Jovice Stanišića, koji je sedam godina bio na čelu Službe i u čije je vreme DB pripremala ratove u bivšoj Jugoslaviji, formirala neke opozicione stranke, učestvovala u švercu cigareta, iznošenju novca na Kipar. Mnogi svedoci tvrde da je i posle 5. oktobra doprineo nizu afera koje su potresale i Službu i državu. 2003 je uhapšen u akciji "Sablja“, danas na slobodi, čeka suđenje pred Haškim tribunalom, gde je optužen za ratne zločine.

Isti je slučaj i sa njegovim najbližim saradnikom, Frankom Simatovićem. Simatović je oformio borbenu jedinicu u okviru Službe, JSO, u čiji sastav je ušlo i dosta ljudi iz sveta kriminala, tako da su iz ove jedinice mobilisani pucači u političkim ubistvima.

Dok je Frankovo kodno ime bilo "F1“, "F2“ je bio Dragan Filipović Fića. Filipović je bi dugogodišnji radnik DB-a i u Službi je zadužen za specijalne operacije. Tokom akcije „Sablja“ pobegao je iz zemlje, ali je u međuvremenu objavio knjigu, u kojoj između ostalog opravdava ubistvo premijera Srbije, Slavka Ćuruvije i Ivana Stambolića. Recenzenti knjige, u kojoj su opisani mnogi zločini i zbog koje Tužilaštvo u Srbije do danas nije reagovalo, jesu Goran Radosavljević Guri, svojevremeno načelnik Žandarmerije, i Tomislav Đurin, vojni bezbednjak, sadašnji načelnik Službe bezbednosti u Ministarstvu inostranih poslova.

Nove ljude u Službu je uveo Radomir Marković, načelnik DB-a od ’98. do 2001, u vremenu kada su ubijani protivnici režima Slobodana Miloševića. Prvi čovek Službe u njegovo vreme bio je Nikola Ćurčić, koji je preminuo 2006. Markovićev pomoćnik bio je Branko Crni, koji je 2001. sklonjen iz Službe i nikada nizašta nije pravosnažno osuđen.

U vreme Markovića odeljenje za prisluškivanje vodio je Zoran Mangotić, koji je sa funkcionerom JUL-a Goranom Matićem iskonstruisao optužbe protiv grupe "Pauk“ i pravio JUL-ovu službu bezbednosti. Upravu iz koje je bio angažovan deo kadrova za praćenje i logističku pripremu atentata vodio je Radiša Roskić. 2004. je bio načelnik kontraobaveštajne uprave. 2006. izjavio je medijima da napušta BIA.

Na čelu odeljenja, koje između ostalog služilo za logističku podršku projavim poslovima, bio je Ratko Romić. Njegovo vozilo viđeno je na mestu ubistva Ćuruvije. Hapšen je u akciji „Sablja“. Sada je u bekstvu. U vreme kada je ubijen Ćuruvija, dežurni u Beogradskom centru DB-a bio je Cvijetin Milinković, a na istoj dužnosti bio je i 3. oktobra iste godine, kada su na Ibarskoj magistrali nastradala četvorica funkcionera SPO-a. Došao je na čelo Beogradskog centra zaslugom Milorada Bracanovića. Umro je 2006.

Milorad Bracanović bio je oficir bezbednosti JSO od ’96, u godini kada su iz nje regrutovane ubice. Voljom Milorada Ulemeka Legije i pobedom Službe nad Vladom Zorana Đinđića, postao je zamenik načelnika Službe. Osuđen je na dve godine zbog pomaganja u ubistvu Ivana Stambolića, a na suđenju za ubistvo Đinđića bio je samo svedok. Bracanović je dolaskom na čelo Službe 2001. praktično smenio sve koje su postavili Goran Petrović i Zoran Mijatović, odnosno sklonio je iz Službe sve one koji su posle 5. oktobra radili na otkrivanju zločina iz Miloševićevog perioda, pa su tako u Službu vraćeni kadrovi Radomira Markovića i Stanišića.

U januaru 2003, dva meseca pre ubistva premijera, na čelo Službe su, odlukom Zorana Đinđića, došli Miša Milićević i Goran Živaljević, koji su pokušali da menjaju Bracanovićeve kadrove. Međutim, oni su ostali na tim funkcijama samo do 2004, kada su dolaskom Vojislava Koštunice na vlast smenjeni i kada je za mesto direktora BIA imenovan Rade Bulatović.

Bulatović je prethodno uhapšen u akciji "Sablja“, pod optužbom da je pre ubistva premijera imao kontakte sa Zemunskim klanom i to kao savetnik za nacionalnu bezbednost Vojislava Koštunice. Kasnije mu je država platila odštetu zbog hapšenja u "Sablji“.

Rade Bulatović 2004. smenjuje kadrove koje su postavili njegovi prethodnici i vraća u Službu ljude koje je postavljao Bracanović. Tako je u vreme Bulatovića Milan Đurović, koji je u vreme Radeta Markovića bio načelnik uprave koja se bavila unutrašnjim neprijateljem, prvo postavljen za načelnika školskog centra BIA, a potom je imenovan za savetnika načelnika Službe.

Bulatovićev savetnik, a pre toga načelnik 5. uprave, bio je Rajko Savić. Savić je bio šef uprave za potragu za haškim beguncima, a istovremeno je bio član upravnog odbora FK Čukarički, na čijem je čelu porodica nekada visokog funkcionera SPS-a Živadina Mihajlovića, Žike Muštikle. On je bio jedan od onih koji su bili osumnjičeni da skrivaju Ratka Mladića. Na mestu specijalnog savetnika načelnika Rajko Savić nalazi se i danas.

Ovo su samo neki od primera koji pokazuju da su se jedni te isti ljudi u Službi godinama samo rotirali i napredovali. Reforma se zapravo svodila na to da svaki novi načelnik Službe menja kadrove tako što kao po pravilu vraća stare. Zanimljivo je da su praktično ljudi koje je postavljao Đinđić na čelo Službe, Goran Petrović iz 2001. i Miša Milićević 2003, birali slične kadrove, dok se kasnije Rade Bulatović oslanjao na iste kadrove kao i Milorad Bracanović. Jedni su smenjivali kadrove Stanišića, drugi kadrove Markovića, ali u suštini je takvim rotacijama sve ostalo isto. Mnogi su ostali zaštićeni od krivične odgovornosti. Veći broj pripadnika DB-a je, prema saznanjima "Insajdera“, bio upućen na poligrafski test povodom ubistva premijera Srbije. Neki od njih su pali na testu, ali su podaci o tome do danas ostali strogo čuvana tajna. Sve to ukazuje na činjenicu da Služba, bez obzira na sve zločine i bez ikakvih pravih reformi, živi i preživljava svaku vlast.