Transkript četvrte epizode

Ubistva, pljačke, šverc, u kojima su učestvovali pripadnici službi bezbednosti od početka 90-ih, svodi se na opravdanje da je u pitanju bio državni posao, da su samo radili po naređenju i da su jednostavno tako imali ovlašćenja i za pripreme i učešće u ubistvima. Za uzvrat bili su nagrađeni funkcijama, povlasticama i mogućnošću da se obogate.

Osim što je posle demokratskih promena načelnik Službe Radomir Marković završio u zatvoru, niko do danas ne postavlja pitanje odgovornosti ostalih pojedinaca iz tajnih službi, koji su poslušno izvršavali sva krivična dela, pravdajući se državnim poslom. Da bi se saznala bar delimična istina o svemu što se događalo, da bi bili otkriveni svi učesnici i saučesnici u zločinima, bilo je pre svega neophodno otvoriti sve dosijee posle promena 5. oktobra 2000.

Dokumentacija je međutim, po nalogu bivšeg šefa DB-a Radomira Markovića, uništena dan posle 5. oktobarskih promena. Dokazi o spaljivanju dokumentacije prikupljeni su još 2001. godine, ali do danas niko nije krivično odgovarao.

Istovremeno, nikada, osim kratkoročne uredbe, nije donet zakon po kojem je moguće otvoriti sva dosijea. Iz Službe je u prelaznom periodu izneta knjiga saradničke mreže, prepravljena, pa vraćena, a do danas nije utvrđeno ni kod koga se nalazi disk sa dosijeima lidera DOS-a, koji je iznet iz Službe 2000.

Iako su čak i predstavnici vlasti često naglašavali da bi se otvaranjem dosijea, otkrivanjem doušnika i svih zloupotreba promenila istorija zemlje, ostalo je nejasno zašto su i do danas ostali zaštićeni oni koji su uništili tragove o zločinima.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: Nakon 5. oktobra, Služba bezbednosti je, državne bezbednosti je - ovo govorim iz saznanja koje sam dobio kroz razgovor, kroz istragu koju sam vodio sa Radomirom Markovićem u zatvoru... Služba je prvo počela da se simulira normalan rad i da pokušava da se prilagodi promenama koje su se desile, tako da su oni se oslonili na tadašnje državno rukovodstvo u Jugoslaviji, znači, na predsednika Koštunicu, bivšeg predsednika Koštunicu, i Radomir Marković je krenuo u tom pravcu.

Vojislav Koštunica, posle izbora 24. septembra 2000. godine, postao je predsednik Jugoslavije i vrhovni komandant Vojske, a samim tim imao je vojnu službu pod svojom kontrolom. Jedini je koji je u tom trenutku od celog DOS-a imao vlast. Na republičkom nivou raspisani su izbori tek za kraj decembra. Raspuštena je Miloševićeva vlada, ali i formirana prelazna, koja je značila da svako ministarstvo ima po tri ministra. Jedan je morao da bude iz SPS-a. Odluke o smenama tako je bilo nemoguće donositi, jer je predstavnik SPS-a uvek bio protiv, a pravilo je bilo da odluke moraju da se donose jednoglasno. Koštunica je tako bio jedini koji je mogao da smeni i tadašnjeg načelnika DB-a Radomira Markovića, ali i načelnika Generalštaba Nebojšu Pavkovića. Odbio je takav zahtev DOS-a i javnosti, uz obrazloženje da nije nadležan. To je međutim bila idealna prilika kako za DB da uništi tragove svojih zločina, ali i dokaze o malverzacijama Miloševićeve vlasti, tako i za Vojsku - da sačuva Miloševićeve kadrove.

Srđa Popović, advokat: 5. oktobar nije bio nikakva revolucija. Koštunica je imao ogromnu podršku, ja mislim da je ima 80 posto podršku, nezapamćenu podršku. Imao je podršku veću nego Milošević što je ikad imao, a njegova je teza bila da se ništa naročito nije dogodilo, da su to bili normalni izbori, u kome je jedan kandidat izgubio, a drugi kandidat dobio, da neće biti nikakvog revanšizma, ako se sećate, da treba sačuvati kontinuitet sa tom kriminalnom državom i time je uspeo da blokira mnoge nužne korake, a jedan od njih je i prečišćavanje tih službi.

Bogoljub Milosavljević, profesor upravnog prava: Izgleda da je tada postignut dogovor, po svemu sudeći, između Radomira Markovića i Vojislava Koštunice, barem tako stoji u ostavci koju je Marković podneo, da on ostane na čelu resora Državne bezbednosti u Srbiji do tih promena i tako je zapravo i omogućeno bilo Službi bezbednosti da puna četiri meseca raščišćava svoju arhivu, da ukloni ono što je optužujuće za Službu bilo iz te arhive. Niko dakle od nas, osim samih ljudi koji su na tome radili, nije upoznat šta se zbilja tada događalo. To su za nas sada još uvek nepoznate stvari, iako je prošlo od tog doba dosta godina, iz prosto razloga što je sve još uvek u posedu BIA.

Zoran Stijović vodio je posle 2001. godine unutar DB-a između ostalog i istragu o uništavanju dokumentacije. Još tada je prikupio sve dokaze protiv mnogih iz DB-a i predao nadležnima u Službi. Stijović je oteran iz Službe dva meseca pre ubistva premijera Srbije, dolaskom Legijinih ljudi na čelo službe, Milorada Bracanovića i Andrije Savića. Posle toga tužio je MUP i BIA zbog toga što su prikrili zločine. Bio je svedok u procesu protiv Slobodana Miloševića, ali i Ramuša Haradinaja. Danas je neraspoređen radnik MUP-a. Prvi put posle sedam godina pristao je javno da ispriča šta je sve od dokumentacije posle 5. oktobra uništeno i zašto je sve do danas zataškano.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: Uništena je kompletna papirna dokumentacija, uništena je mikrofilmovana dokumentacija i uništena je dokumentacija u elektronskom obliku, u softverima. Znači da priče koje su se čule u proteklom periodu, da je sačuvano to na mikrofilmovima i softverima, je netačna i to se vrlo lako može proveriti i kroz uvid u sadržaj te informacije.

Posle formiranja vlade Zorana Đinđića, novi načelnik DB-a postaje Goran Petrović, a njegov zamenik Zoran Mijatović, koji je u vreme Jovice Stanišića, od ’93, do ’98. godine, bio na važnoj funkciji - načelnik Beogradskog centra DB-a. Istraga o uništavanju dokumentacije počela je upravo po nalogu Mijatovića. Zoran Stijović je u istrazi još 2001. godine utvrdio da je, kako se navodi u dokumentu, uništavanje dokumentacije naredio tadašnji načelnik Radomir Marković, a da su je sproveli visoki funkcioneri Nikola Ćurčić, Miloš Teodorović, Mikloš Đurović i Branko Crni, kao i većina načelnika centara RDB-a u važnijim gradovima u Srbiji. Zanimljivo je da je i pored toga Miloš Teodorović, koji se nalazio na spisku onih koji su uništavali dokumentaciju, postao savetnik novog načelnika DB-a. Dokazi nikad nisu izašli van DB-a i MUP-a.

Miloš Vasić, novinar nedeljnika Vreme: Postoje neke neizbežne stvari. Miloš Teodorović je bio čovek koji je imao u glavi, mislim, kompletnu sliku o tome gde je koji papirić u celoj arhivi u Službi. Njega ne možete da (...) inače ste slepi potpuno. Mislim da je trebalo njega sačuvati dok se ovi ostali ne snađu, ako su se ikada snašli.

B92: Da li je sve to završilo u nečijim fijokama ili se neki krivični postupak pokrenuo?

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB 2001: Evo, vidite ovako, koliko ja znam, mi smo uradili prvi deo posla i, koliko se ja sećam, znači, koliko se ja sećam, kompletna ta dokumentacija je bila kod Stijovića, kompletna. Znači, nije bila ni kod Gorana Petrovića ni kod Zorana...

B92: Pa, dostavio je Vama.

Zoran Mijatović: Pa, ne može da dostavi meni, šta će meni?

B92: Mislim, kako... Svom nadređenom načelniku je dostavio, ali je...

Zoran Mijatović: Bio je ovlašćen da to radi.

B92: Jeste i kad je on to završio, on je sve to dostavio Vama.

Zoran Mijatović: Ne, ne, ne, pa, šta ja da radim?

B92: Dobro, je l’ Vi niste znali više gde je ta...

Zoran Mijatović: Šta je najvažnije? Znači, mi nismo taj deo, kad je u pitanju uništavanje dokumentacije, mogli da završimo do kraja. Mi smo uzimali pojedinačno izjave, krenulo se to u centrima. Goran i ja smo u novembru mesecu otišli i, ja ne znam, znači, to nije spaljeno, to postoji.

B92: Koliko bi bilo krivičnih prijava?

Zoran Mijatović: To sve zavisi od toga šta bi Tužilaštvo reklo. Lako je govoriti "jeste li gonili?" Tek kad predate krivičnu prijavu i papire, vi ste na mukama, onda dolazi istražni sudija...

B92: Dobro, ali znači, koliko se Vi sećate, Vi tada niste...

Zoran Mijatović: Nismo podneli krivičnu prijavu, ako mislite na to.

B92: Ništa niste podneli, da?

Zoran Mijatović: Nismo stigli.

B92: I to je ostalo za kasnije?

Zoran Mijatović: Nismo stigli, to je bio jedan veliki posao, koji je tražio da mi njega obavimo sa kapacitetima Službe, a kapaciteti Službe su bili okrenuti ovim stvarima o kojima smo mi pričali, a to su, pre svega, ubistva, to je najteža hipoteka, ali je činjenica da je spaljivano. To jeste činjenica i da je bilo krivičnih dela, u tom smislu jeste.

Javnost je o uništavanju dokumentacije saznala prvi put u novembru 2004. godine, kada je dokaz o tome objavljen u emisiji "Insajder“. Posle toga ministri i predstavnici Vlade tvrdili su da su prvi put to videli u emisiji i da ih niko o tome nije obaveštavao. Međutim, od 2004. godine poznat je podatak da je dokumentacija uništena, ali do danas nije pokrenut nijedan krivični postupak tim povodom.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: Štite strukturu Službe bezbednosti, štite svoje drugare, kolege, ljude s kojima su radili i ostalo, i ne shvatajući da u suštini, da prikrivaju i mnoge zločine koji su se desili i da je vrlo mala razlika između svedoka i saučesnika. Znači, sa mesta svedoka vrlo lako se može preći na klupu saučesnika u prikrivanju dokaza ili pomaganja izvršiocu posle krivičnog dela. A sklanjanje dokaza o nekom zločinu ili nečemu nezakonitom što je rađeno je krivično delo i to je i poziv moj svima tima koji znaju o tome šta se dešavalo da otvore priču o tome i da kažu o čemu se radi.

U to vreme, 2001, kada je internom istragom u Službi utvrđeno da je dokumentacija uništena, nevladin sektor, ne znajući za takav podatak, zahteva od DOS-a da ispuni obećanje i da otvori dosijea.

Biljana Kovačević-Vučo, Komitet pravnika za ljudska prava: Mi smo smatrali da je rasformiranje tih službi bezbednosti, onakve kakve su postojale u Miloševićevo vreme, mora da započne sa otvaranjem tajnih dosijea, ali da to nije kraj, da bi to trebalo da predstavlja neki početak, pokazivanje dobre volje države da otvori dosijee kako bi se krenulo sa tom demontažom službi iz Miloševićevog perioda i na kraju sa prvim tim je krenuo i DOS i to pre 2000. godine, kada su obećali da će tajni dosijei da budu odmah posle 5. oktobra otvoreni.

I pored dokaza da je dokumentacija DB-a uništena već 6. oktobra 2000. godine, Vlada Srbije nekoliko meseci kasnije donosi uredbu da se otvore određeni dosijei. Potpredsednik Đinđićeve Vlade kaže da Vlada nikada nije obaveštena o tome da postoje dokazi o uništavanju dokumentacije. Saznalo se da je te dokaze imao i Dušan Mihajlović, koji je kao ministar policije imao obavezu da o tome obavesti Vladu Srbije.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Nikada u životu nisam video takav dokument niti mi je ikada predočen. Prema tome, to ministar unutrašnjih poslova, Dušan Mihajlović je to...

B92: Njemu je to uručeno, mene zanima da li je on kao ministar policije tada...

Žarko Korać: Ne, pod punom odgovornošću tvrdim da nikada na kolegijumu Vlade... Da li je on to pokazao premijeru, to je sad njegova reč, premijera više na žalost nema da odgovori da li... Ali niko od nas, potpredsednika Vlade, i kolegijum Vlade, taj politički deo Vlade, ja nikad taj dokument nisam video. E sada, ja sam se iznenadio da je uopšte vođena takva istraga.

B92: Šta je otvoreno uredbom Vlade Srbije?

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: Ništa.

B92: Kako ništa? Ljudi su išli gledaju svoje dosijee.

Zoran Stijović: Pa, pitajte ljude koji su gledali šta su videli i koliko to ima veze sa stvarnošću. To je jedna stvar koja... To je jedna uredba kojom je u stvari izmanipulisano tadašnje rukovodstvo države, izmanipulisano i u široj javnosti je pokušano da se predstavi kao otvaranje arhiva Službe bezbednosti, što nema nikakve veze.

Predstavnici nevladinog sektora zbog takve uredbe, koja zapravo ne otvara sve dosijee, pokreće inicijativu pred Ustavnim sudom za ocenu ustavnosti uredbe, čime praktično zahtevaju donošenje zakona. Ustavni sud na čelu sa Slobodanom Vučetićem međutim uredbu proglašava neustavnom tek 2003. godine, ali zakon, iako ga je napisao i predložio nevladin sektor, nikada nije donet.

Bogoljub Milosavljević, profesor upravnog prava: Naišli smo na velike otpore od početka iz samih službi, ali moram reći, na izostanak podrške od ključnih političkih partija u DOS-u u tadašnjem trenutku, 2001, 2002. godine. Njihov osnovni je cilj je da se dosijea ne otvore. Ona pokazuju jasno ko je odgovoran za neke događaje loše iz prošlosti, ona neposredno optužuju neke ljude iz službi i neke njihove saradnike koji nisu u službi, ali su recimo u redovima npr. poslanika, pravosuđa ili nekih drugih društvenih institucija.

Biljana Kovačević-Vučo: Ono što je nas zanimalo u vezi otvaranja dosijea, učešća Službe u ubistvima, učešće Službe u ratnim zločinima, učešće Službe u Miloševićevoj politici, uloga Jovice Stanišića, svih tih aktivnih nosioca, moćnih ljudi, podrška u određenim momentima politici i na koji način, to je sve bilo jako važno i naravno preko tih dosijea političkih, koji su uništeni ili izneti od strane Radeta Markovića, bi se neke stvari detektovale. Ne sve, ali veliki deo stvari bi ipak omogućio da se vidi protivzakonito delovanje te službe.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB 2001: Da li je neko tražio da se otvore dosijei vojske Jugoslavije koje su vodili njihovi bezbednjaci? Vojska Jugoslavije je isto tako kao i mi, po istom kriterijumu, vodila obrade i za unutrašnjeg neprijatelja i za ljude, kada je u pitanju suprotstavljanje obaveštajnim službama. I to je vodila obrade za oficire i podoficire i građanska lica u Vojsci Jugoslavije. Isto tako je formirala dosijea, imala mnogo bogatiji fond dosijea. To su fantastični dosijei. Molim Vas, kada bi svojevremeno neko dete nekog našeg, uslovno rečeno, da se ljudi ne uvrede, ja ih tako ne gledam, neprijatelja, deca išla u vojsku, iza njih bi išao i podatak da je to dete tog i tog, koji se obrađuje po toj i toj liniji, pa je vojska preuzimala i da ga prati i da šalje izveštaje i sve ostalo... Molim Vas, to je istina.

Aleksandar Vasiljević, načelnik Vojne službe bezbednosti 1991-1992, zamenik načelnika 1999-2001: Očekivati sada da u vojnoj službi postoje neki grdni dosijei, ja mislim da su to zablude.

B92: Ali ljudi iz DB-a kažu da je vojna služba radila isto što i oni, potpuno identično.

Aleksandar Vasiljević: Otkud oni znaju? Ja ne znam šta je radila vojna služba, otkud oni znaju šta smo mi radili? Ja lično sam za to da se ti dosijei otvore na način kako je to bilo otvarano u Resoru državne bezbednosti.

B92: Pa, nije bilo ništa?

Aleksandar Vasiljević: Znači, ne može da ima nešto što ne postoji.

Svetko Kovač, načelnik Vojn- bezbednosne agencije: Mislim da se trebaju otvoriti dosijea i civilnih i vojnih službi bezbednosti. Ne mislim da će građani Srbije bolje živeti ako službe otvore svoja dosijea, ali mislim da je to mnogo značajnije za službe zato što se često neosnovano optužuju za zloupotrebe u korišćenju tih dosijea, a mislim da je to dobar način skidanja hipoteke prošlosti.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Nijedna skoro zemlja nije otvorila svoje dosijee. Otvorila je istočna Nemačka, koja se smatrala okupiranom od strane Rusa. Slovaci su otkrili da im je bivši predsednik i šef Evangelističke crkve, vođa... Da su bili saradnici državne bezbednosti. Slovaci su velike šokove doživeli. Mislim da bi u našoj sredini mnogi ljudi doživeli teške šokove kad bi videli ko su sve bili saradnici. Imate na vlasti ljude koji su saradnici nekih službi za koje je to nedvosmisleno utvrđeno. Recimo, u našoj zemlji se to ne pojavljuje kao neki problem. Ja mislim da u normalnim demokratskim zemljama ti ljudi ne bi mogli da budu na mestima na kojima se nalaze.

B92: A na koje ljude mislite?

Žarko Korać: Ljudi, recimo, koji su bili do skora na vlasti itd. imaju vrlo jasne... Podaci o njima postoje. Znači, otvaranje... Da, ne mogu više od toga. Ne znam, Brankice, mora da shvatite, kad postanete član nečega, onda potpišete jednu obavezu i ta obaveza nije protiv moje savesti, ali ja ne mogu javno da kažem: "Taj čovek radi ono što najviše interesuje Vaše gledaoce“ jer takvo društvo bi bilo strašno. Prvo, to bi bila moja reč protiv njegove jer taj čovek bi rekao "to je laž". Onda bih ja završio na sudu, ja bih sigurno bio osuđen jer, da bih ja to dokazao, moralo bi da se otvori njegov dosije, a njegov dosije se neće otvoriti jer vam Vlada to neće dati, zato što u tom dosijeu ima svega i svačega.

Posle promene vlasti, formiranja Đinđićeve vlade, utvrđeno je ne samo da je uništena dokumentacija DB-a, nego da je tada još uvek načelnik DB-a Radomir Marković u prelaznoj vladi disk sa dosijeima lidera opozicije izneo iz Službe. Tada je protiv Radomira Markovića, Nikole Ćurčića, Branka Crnog i Milana Radonjića podnet krivična prijava zbog odavanja službene tajne.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB 2001: Na tim disketama su se u stvari nalazili podaci za lidere opozicije. Sad se ponovo vraćamo na početak našeg razgovora: s jedne strane uništiš dokumentaciju, a sa druge strane snimiš i to je, koliko se ja sećam, na toj disketi bilo oko 8.000 stranica. Bogami, pozamašno. Mi te diskete nismo našli, oni su rekli da to nisu izneli i da ne znaju gde je to. Mi smo podneli krivičnu prijavu za to odavanje državne tajne.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Znači, zabavljali su se u Koštuničinom kabinetu čitajući naše dosijee. To je sigurno. Što se tiče tog narezanog diska, to je vrlo interesantno, to je otišlo i to je negde, negde. Tri diska su valjda narezana, među kojima i moj... Vrlo je čudan izbor. Znam da je tu i... Tu je i Koštunica, tu je i Đinđić, tu je i, mislim... Mislim, samo moram da se setim, mislim da je ovaj Sindikat Nezavisnost, ovaj Bane Čanak, mislim da je i Dragan Milovanović, koji je vodio sindikat onaj drugi... Neki čudan izbor ljudi koji su oni doneli. Eto, to je primer neprofesionalnosti te službe, ali vrlo interesantno pitanje kome su to odneli i zašto su to odneli.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB 2001: Tamo piše sve...

B92: Ako je tačno da je to odneto npr. u kabinet kod Koštunice tada...

Zoran Mijatović: Ne znamo to. Vidite ovako...

B92: Dobro, neka bude kod Pere Mikića je odneto i to sad ima neko...

Zoran Mijatović: Vidite, može da bude, ako je to dato nekome, može da se zloupotrebi. Može. Ali ako se zloupotrebi, zna se i ko je odgovoran, onaj ko je sad oslobođen.

Optužnica za iznošenje diska sa dosijeima bila je za ovih sedam godina jedina optužnica koja se bavila zloupotrebama u Službi državne bezbednosti. Ceo postupak je međutim bio proglašen službenom tajnom i zatvoren za javnost. Optuženi Radomir Marković, Branko Crni i Milan Radonjić nedavno su presudom Okružnog suda oslobođeni. Oni su prvo bili osuđeni, pa je onda Vrhovni sud vratio predmet na ponovno suđenje, posle čega je Okružni sud doneo oslobađajuću presudu. Ta vest nije prošla zapaženo u medijima. Postupkom je bio obuhvaćen i Nikola Ćurčić, ali je postupak obustavljen kada je preminuo u novembru 2006. godine. Pošto je njegov predmet posle smrti bio arhiviran, ekipa emisije "Insajder“ tražila je od republičkog tužioca Slobodana Radovanovića uvid u predmet, ali takav zahtev nije odobren i pored toga što je to u interesu javnosti.

Zahtev Insajdera: "Smatramo da nakon obustave postupka protiv Ćurčića ne postoji opasnost da uvidom u predmet ugrozimo postupak. Takođe se nadamo da ćete nam izaći u susret, pošto građani Srbije imaju pravo da znaju o kakvim optužbama se radilo, a s obzirom da se radi o ozbiljnim prekršajima, zbog kojih su posledice mogle da trpe mnogi. Smatramo da je za građane bitno da znaju koliko su institucije države uradile ne bi li se zloupotrebe otkrile, a krivci kaznili."

Ovaj zahtev je odbijen jer, kako nam je objašnjeno u republičkom tužilaštvu, predmet je još uvek vrlo živ. Činjenica je međutim da to praktično znači da je predmet, i posle presude u kojoj postoje podaci o zloupotrebama unutar Službe, ostao državna tajna. Stijović kaže da je začuđujuće kako se, i pored svih dokaza o iznošenju dosijea, radnici DB-a oslobođeni optužbe. On međutim naglašava da se u tom procesu kao svedok pojavio Miloš Teodorović, sada penzionisani radnik BIA, i stao u odbranu optuženih.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: Svedočio je čovek koji je organizovao uništavanje dokumentacije, svedočio na tom suđenju da uništavanje dokumentacije nije bilo. Sud je poverovao očito njemu, a ova informacija i ovo što sam ja radio, što su radili mnogi ljudi o otkrivanju zloupotreba i kriminalu, stoje u nečijim fijokama i niko se niti bavi time, a ljudi koji niti o tome razmišlja da to na sudu negde procesuira ili proveri i kaže da li je to istina ili nije istina.

Sudija Okružnog suda, koja je donela oslobađajuću presudu za radnike DB-a, Milena Rašić u kratkom obrazloženju rekla da je sud našao da nije dokazano izvršenje tog krivičnog dela. Prema njenim rečima, zakon izričito predviđa postojanje štetne posledice po državu ili mogućnost njenog nastupanja, što u konkretnom slučaju, kako je rekla, nije moglo da se dogodi. Ona je navela i da Služba državne bezbednosti jeste stavila oznaku državne tajne na konkretna dokumenta koja je sud pročitao i utvrdio da se radi o odlukama o obradi ličnosti, koje su 90-ih i te 2000. godine bile u opozicionim partijama i Otporu i odlukama iz oktobra 2000. godine o prestanku obrade tih ljudi.

Pošto su ove partije na izborima 24. septembra osvojile vlast, da su podaci sa diskova i bili učinjeni dostupnima, to ne bi moglo da ima posledice po politički aspekt države. Sudija Milena Rašić smatra da Tužilaštvo nije dokazalo u čemu bi se sastojale štetne posledice po Srbiju da su skenirani podaci učinjeni dostupnim. Tako, i pored toga što je dokazano da su dosijei izneti, nije dokazano kod koga se nalaze.

B92: Hipotetički, koliku moć bi danas imao neko ko ima te dosijee?

Bogoljub Milosavljević, profesor upravnog prava: Vrlo veliku. Vrlo veliku, pogotovo što se pretpostavlja da je taj poslednji, taj period od poslednjih nekoliko godina Miloševićeve vladavine, recimo, poslednje godine Jovice Stanišića i onih koji su došli posle njega, Radomir Marković, da je u tom periodu bilo dosta aktivnosti službi bezbednosti na političkoj sceni Srbije i pretpostavlja se da su i političke stranke, od kojih su neke danas, da kažemo, vrlo aktivne na sceni Srbije, pa i u parlamentu, da su bile na neki način involvirane, u vezi sa Službom bezbednosti, još prostije rečeno, da je Služba bezbednosti neke od tih stranaka pomagala.

Zoran Mijatović, koji je posle formiranja Đinđićeve vlade postao zamenik načelnika DB-a, prethodno je od ’93. do ’98. godine bio jedan od najbližih saradnika tadašnjeg načelnika Jovice Stanišića.

Miloš Vasić, novinar nedeljnika Vreme: Ali je činjenica bila da je procenjeno u tom jednom trenutku 2001. godine da je ta kombinacija Mijatović, stari lisac koji sve zna, što je strašno važno u takvim poslovima, i Goran Petrović, kao čovek neokaljane i potpuno čiste prošlosti, pri tom veoma sposoban, da su dobra kombinacija da vode Službu i to se pokazalo boga mi u prvih nekoliko meseci, praktično sve do kraja njihovog mandata, da su oni dobra kombinacija za tu stvar.

Sve do 2000. Služba se najviše bavila liderima opozicije. Kasnije su međutim ti isti ljudi o kojima je npr. Mijatović iz prethodnih obrada znao sve postali njemu i ljudima iz Službe vlast.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB 2001: Oni su možda mislili da ja o njima sve znam. Ja sam o njima znao eto tako, deklarativno. Možda sam znao najviše o Vuku, zato što je kod njega bila i ta operativna tehnika. Možda je ili Batić ili Koštunica ili bilo ko od tih ljudi - ja sad ne mogu da se setim koji su to ljudi čija su imena iz predmeta bila na toj disketi, ne mogu da se setim tačno koji - možda su mislili: eto, taj Mijatović možda zna i šta smo jeli i šta smo doručkovali i da li ovo, da li ono. Ja nikad te ljude tako nisam gledao. Nisam gledao ni Vuka Draškovića tako. To je za mene bio čovek i igrom slučaja smo se našli on na jednoj, mi, Služba na drugoj strani, ali nikad nisam sebi dopuštao da na bilo koji način, i kad sam se vratio i kad sam bio u Službi, da na bilo koji način manipulišem sa tim dokumentom u javnosti.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Jedanputa sam nekome od tih ljudi nešto rekao o sebi i onda je on meni rekao: jao, profesore, nemojte o tome. To je eto tako vreme bilo. Pričao sam kako mi je jedan konobar rekao, kad sam jednom sedeo sa Rasimom Ljajićem i nekom Šveđankom, kako je konobar se valjda uplašio posle 5. oktobra, kaže: "Pre nego što ste vi došli, iz Državne bezbednosti bili i stavili u slanik... Ima jedan slanik, oni donesu gde je mikrofon, pa onda oni stave to na sto, tako se to uvek radi i onda vas prisluškuju“. I sad njega valjda... Uplašio se on i onda on kaže: "Stavi ti slanik", a ja se setih tog detalja... Nas troje smo poručili mineralne vode, Rasim, ja i ta Šveđanka, bio je neki neprijatan sastanak, Rasim me molio da prevodim tu nešto kao prijatelj i nije zbog nas troje, nego neke četvrte osobe... Neprijatan razgovor o nekome je bio, nismo mi ništa bili... I onda on stavi slanik, ja se sećam, bilo je u Mažestiku, ja pomislim: "Što stavlja slanik? Ovaj čovek lud", popodne sedimo, a onda rekoh: "Valjda namešta sto sutra za doručak jer to se tako radi". I onda on meni: "Ha, ha, profesore, znate, onda kad ste sedeli sa onim iz DOS-a, onaj što je musliman, ja kažem - Rasim, kaže, Rasim, pa bila jedna gospođa, kao... Da, da, da, e, ja se setio sastanka – kaže: "Pa, ja sam u taj slanik, Državna bezbednost me molila da stavim tu na sto, oni su... To se bežično snima, to se tako radi". I onda to pričam onome: Pa, kakva ste vi služba?! Sa mnom ste se bavili. "Pa, jao, nemojte, profesore, morali smo."

Neposredno pre formiranja vlade Zorana Đinđića tadašnji rukovodioci DB-a na čelu sa Radomirom Markovićem su, pored uništavanja dokumentacije, iznošenja diska sa dosijeima, izneli i prepravili knjigu saradničke mreže, koja je, kako se to kaže u Službi, "zenica oka Službe“, odnosno najvažnija stvar.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: Da bih vam objasnio slikovito šta to znači, to je, registar saradničke mreže je knjiga u kojoj se, koji kao neki nazovi delovodnik, u kojoj su se vodili registri lica koja su organizovano, sistematski, tajno radila za Službu državne bezbednosti. To je jedna knjiga koja se vodi od ’45. na ovamo i kada se ta knjiga popuni, nastavlja se druga knjiga na tom dokumentu i taj dokumenat se drži u sefu načelnika Centra. Znači, to je najpoverljiviji dokumenat ne samo u Službi državne bezbednosti Srbije, nego u svim dokumentima. Ljudi koji rade tajno za Službu bezbednosti. Znači, sklonjeni su, prepravljeni, napravljeni novi registri. To se desilo 3. novembra 2001. godine, videlo se da su ti registri prepravljani, video se jedan isti rukopis. Znači, isti čovek je to radio, isto... Znači, jedan grafolog bi to vrlo lako ustanovio i po mastilu i po svemu i, znači, otvorena je sumnja da se mnogi saradnički dosijei i mnoga lica, dokumenti o mnogim licima koja su radila za Službu, nalaze u nezakonitim rukama.

To znači da je posle 5. oktobra iz Službe sklonjen spisak onih koji su bili saradnici Službe, a među kojima su danas i novinari, analitičari, političari, eksperti, predstavnici sindikata, crkve i pravosuđa. Taj pravi registar se nalazi kod nekoga. Nije utvrđeno kod koga, čime taj neko danas može da manipuliše i ucenjuje. Onaj ko danas ima taj pravi saradnički spisak jednostavno na papiru ima sve: ko je šta radio, ko je šta bio, i tako, u zavisnosti od toga kod koga se nalazi saradnička mreža, npr. razni političari iz prošlosti i ljudi iz Službe ili npr. tajkuni, mogu da ucenjuju sve te saradnike i da jednostavno dobiju sve što zatraže, od političkih funkcija do raznih monopola. Stijović tvrdi da vrlo lako može da se utvrdi kod koga se to nalazi.

Zoran Stijović: To je samo volja da se jedno pitanje, koje je od velikog značaja, ponavljam, od velikog značaja za bezbednost, nacionalnu bezbednost ove države... Da ne bi dalje išao, šta mislite da se taj registar saradničke mreže nalazi u nekoj političkoj partiji? Ili da se taj registar saradničke mreže nalazi u nekoj stranoj obaveštajnoj službi?

Služba bezbednosti i vojna služba saradnike regrutuje na različite načine.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB 2001: Ako kažem, a istina je da je Služba do ’90. godine bila ideološka služba, onda moramo priznati da je veliki broj saradnika bio i angažovan na toj ideološkoj, patriotskoj osnovi. Jedan deo saradnika se angažovao i na tzv. kompromitujućem materijalu, znači, to je materijal koji bi se u odnosu na neko lice mogao upotrebiti, a da to lice ima neke negativne posledice. Angažovati saradnika znači jedan komplikovan posao, osnovi su različiti. Znači, bilo je patriotizma i ucene, a bogami, bilo je i novca.

Vlada Nikolić, operativac RDB 1982-1999, savetnik načelnika RDB 2001: Ima mnogo ljudi koji su registrovani kao saradnici, a to i ne znaju. Znate, to je prosto... U praksi se to vrlo često događalo.

B92: Pa, kako?

Vlada Nikolić: Tako što sam ja operativni radnik u tajnoj službi, Vas poznajem kao svoju drugaricu iz nekog ranijeg života, viđamo se, pijemo kafu i družimo se, a ja Vas registrujem kao saradnika. Razumete? Vi nemate pojma da ste saradnik, a ja Vas u Službi vodim da ste moj saradnik.

B92: Da, ali kako to sme da se radi? Je l’ to dozvoljeno?

Vlada Nikolić: Dozvoljeno, to je... Kako bi... Jeste dozvoljeno u smislu...

B92: Pa, ne, ali zar nije... Zar taj saradnik ne mora Vama da daje neke informacije da bi bio saradnik?

Vlada Nikolić: Daje, Vi dajete informacije tako što sa mnom neformalno ćaskate, a ja onda to zloupotrebim, pa to pretočim u saradnički izveštaj.

Vojna služba ima saradnike i među civilima, iako bi delokrug njenog rada trebalo da bude samo Vojska. Civili su postajali saradnici vojne službe još u vreme JNA.

Aleksandar Vasiljević, načelnik Vojne službe bezbednosti 1991-1992, zamenik načelnika 1999-2001: Angažovani su vojnici saradnici i to prilično veliki broj, da ne kažem u četi, da je ovaj saradnik gde je skladište ratnih rezervi, da postoji saradnik itd. Kada su ti mladići završili odsluženje vojnog roka, a bili su angažovani za saradnju sa vojnom službom, oni koji su izrazili želju da bi nastavili kontakte sa vojnom službom, zadržavani su u evidenciji kao saradnici organa bezbednosti.

B92: Dobro, ali ti vojnici su npr. kasnije postali profesori, privrednici... Je l’ oni tada ostaju saradnici vojne službe?

Aleksandar Vasiljević: Apsolutno. Oni ostaju u najvećoj meri kao, uslovno da kažem, konzervirani saradnici, konzervirani za ono stanje vanrednih prilika ili ratno stanje. Ali smo imali dosta slučajeva gde su vojnici koji su bili saradnici u JNA ne zadržavaju na vojnoj evidenciji isključivo nego se, uz njegovu saglasnost, predaju na kontakt Službi državne bezbednosti Republike ili pokrajine u kojoj žive.

Pošto je dokumentacija uništena, predstavnici Službe na čijem je čelu Radomir Marković nalaze načina kako da novoj vlasti pokažu da su važni i da se bez njih ne može. Tako je već početkom novembra 2000. godine gotovo istovremeno u svim zatvorima u Srbiji izbila pobuna. Do danas niko nije utvrdio da li organizacija pobune pokrenuta iz tadašnjeg vrha DB-a. Radomir Marković, u društvu sa aktivistima organizacije za ljudska prava, tada je bila obilazio zatvore i imao ključnu ulogu u smirivanju osuđenika.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: Činjenica je da se vrlo lako prešlo i preko te pobune na jugu, znači, u Preševu, Bujanovcu i Medveđi, koja je izbila tokom novembra 2000. godine, da se lako prešlo preko zatvora, pobune u zatvorima, da se lako prešlo preko priče o uništavanju dokumentacije i mnogim pričama koje su se desile i da se sve nekako to, "pusti, idemo dalje, šta je bilo, bilo je, idem dalje". Međutim, ne možete vi sa piromanima koji su palili požare da gasite te požare. Ne mogu piromani da vam budu vatrogasci.

Druga velika kriza posle pobune po zatvorima u vreme prelazne vlade bila je oružana pobuna na jugu Srbije, koja je takođe izbila u novembru 2000. godine. I tu je Radomir Marković odigrao ključnu ulogu, obilazeći front u društvu sa Legijom i predstavnicima DOS-a. Na taj način pokazali su da, osim Legije i Markovića, niko drugi ne može ni da smiri pobunu na jugu Srbije, ali isto tako je ostalo neispitano već osam godina kako je do pobune uopšte došlo i kakva je uloga DB-a u tome.

Zoran Stijović: Suština, vezana za taj novembar 2000. godine, kada je ubijeno nekoliko policajaca, a kasnije i masakrirano, je u tome da se ne zna ko je i kako doneo naredbu da se policija povuče sa tih graničnih punktova koje je imala prema Kosovu i Metohiji i da se nakon ubistva tih, ja mislim, četiri policajca i nakon tog njihovog masakriranja teroristi iz te tzv. oslobodilačke vojske Preševa, Buanovca i Medveđe spuste u Veliki Trnovac i tu naprave jezgro ponovo otpora vlastima u Srbiji. Znači, to je rovita situacija, to je odmah nakon promena, nakon 5. oktobra, neko je na radio stanici, putem motorole, doneo naredbu da se policija povuče. I policija se sa linije...

B92: A kako se ne zna ko je mogao da donese naredbu?

Zoran Stijović: Vrlo lako bi to moglo da se ustanovi. Ja moram da Vas podsetim da je takav slučaj bio i u Račku. Teroristi su sišli u Trnovac, napravili bazu, policija se povukla u autobuse i napustila to područje. To budi sumnju u dobre namere svega toga i da li je to baš urađeno, da li je to bio strah, neprofesionalizam ili je to bila nečija namera.

Stijović kaže da je Služba bezbednosti imala svoju ulogu u pobunama. On otkriva kako je ustanovio nameru Službe DB-a da tada budućem premijeru Zoranu Đinđiću nameste veoma kompromitujuću situaciju 31. decembra 2000. godine.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: Tog dana je tadašnji, pokojni, danas pokojni premijer Zoran Đinđić, tada kandidat za premijera, trebao da dođe u Bujanovac, da vidi, da razgovara sa tim lokalnim stanovništvom. Paralelno sa njegovim dolaskom, albanski ekstremisti su, u dogovoru sa strukturama, sa Srbima, na žalost, za neverovati, hteli da organizuju podizanje albanske zastave u Velikom Trnovcu. Istovremeno, kada se pokojni Đinđić pojavi u Bujanovcu da istaknu albansku zastavu na školi, kako bi ga prikazali kao oslobodioci Albanaca i kao nekog ko kohabitira sa albanskim ekstremistima i to je...

B92: Čekajte, je l’ to bilo u dogovoru sa predstavnicima Službe državne bezbednosti srpske ili sa...

Zoran Stijović: Predstavnici srpske Službe bezbednosti iz lokalnog detašmana našeg u Bujanovcu su obstruisali i prikrili saznanja o tom događaju. Ja sam otišao u Bujanovac, to raspravio tamo po uobičajenom sistemu informisanja, obavestio rukovodstvo službe i šire, znači, i te strukture, i pokojni premijer, tada kandidat za premijera, je bio upoznat sa čitavom idejom i planom.

Dvadeset dana kasnije Zoran Đinđić postao je premijer nove vlade Srbije. Prva odluka koju je donela Vlada bila je smena dotadašnjeg šefa DB-a Radomira Markovića. Nedugo zatim Marković je i uhapšen. U zatvoru se nalazi i danas. Novo rukovodstvo DB-a, Goran Petrović i zamenik Zoran Mijatović, počinju da istražuju zloupotrebe Službe u prethodnom režimu. Za ispitivanje Radomira Markovića u zatvoru bio je zadužen Zoran Stijović, koji je tada pomoćnik načelnika beogradskog centa DB-a. Stijović je tokom ispitivanja Markovića bio odgovoran direktno Mijatoviću, a za "Insajder“ otkriva koliko su bile značajne izjave Radomira Markovića, koje, iz nekog razloga, nikada do danas nisu iskorišćene za pokretanje mnogih krivičnih postupaka.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: U skladu sa propisima, ja sam sastavljao informaciju i dostavio nadležnom, višem starešini ili rukovodiocu. Radomir Marković... Ti razgovori su trajali nekoliko meseci i mislim da su, da je to što je Radomir Marković tada ispričao od velikog značaja za zemlju i mislim da bi isto, možda ne u toj meri kao uništavanje dokumentacije, ali u dobroj meri, objasnilo mnoga dešavanja na prostoru Srbije i šire u proteklom periodu.

Ispitivanje Radomira Markovića vođeno je od aprila do juna 2001. godine, u strogoj tajnosti, u posebnoj prostoriji CZ-a. Marković je otkrio i dosta informacija o Službi, naročito iz vremena kada je na čelu bio Jovica Stanišić. Objašnjavajući način na koji je Služba organizovala ubistva i sprečavala istrage, o Radovanu Stojčiću Badži, Željku Ražnatoviću Arkanu, Marku Miloševiću, o hladnjačama, masovnim grobnicama i etničkom čišćenju na Kosovu, o velikim proneverama u MUP-u putem lažnih platnih spiskova, objasnio je kako je Milošević tokom sankcija organizovao državni šverc i kako je podelio sektore, kome je dao da radi naftu, a kome cigarete, koji su funkcioneri MUP-a i DB-a u vreme hiperinflacije dobili milionske kredite od Komercijalne banke koji nikada nisu vraćeni, ko je i kako nosio džakove para na Kipar i kako je zbog toga ubijen Žika Petrović, direktor JAT-a. Objasnio je i poreklo 600 kilograma heroina, koji su pronađeni 5. oktobra u sefu DB-a Komercijalne banke.

Zoran Stijović: On je bio spreman da za mnogi deo tih događaja bude i svedok na sudu i to je tih 15 izjava. Znači, te dve izjave su samo izašle u javnost, trinaest ostalih nema.

B92: A šta ima u tim izjavama? O čemu je sve pričao?

Zoran Stijović: Pa, evo, pogledajte šta ima u ove dve koje su se pojavile, pa ćete videti, pa možete samo zamisliti šta ima onda u ovim ostalim.

Od tada do danas javnost je saznala samo za dve izjave Radomira Markovića: jedna o uklanjanju leševa Albanaca sa Kosova dospela je u Hag, a druga o Miloševićevim naredbama protiv tadašnje opozicije, pa sve do priče o dva miliona maraka koje je Uroš Šuvaković, preko Dragana Karića, poslao Marku Miloševiću u Moskvu, a objavio je u svojoj knjizi Dušan Mihajlović. U „Povleniskim maglama i vidicima“ bivši ministar policije tvrdi da je Marković bio kapitalan svedok-insajder. Kao čovek iznutra mogao je da nam detaljno objasni sve što smo naslućivali i skicirali kao neku kriminalnu piramidu, sastavljenu od politike i podzemlja. "Do mojih ušiju dolazili su izveštaji da Marković sarađuje dajući dragocene informacije, koje su bacale novo svetlo na Miloševićev period vladavine", napisao je Dušan Mihajlović.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB 2001: Ja sam sa njime u zatvoru obavio jedan razgovor, koji je trajao negde oko sedam sati, uz njegovu dozvolu snimio na magnetofon i to skinuo i onda podcrtao Stijoviću elemente budućeg informativnog razgovora koje on treba da radi sa njim. E, onda je Stijović krenuo, što je tačno, verovatno Vam je to rekao, napravio je, po mojoj proceni, ja ne mogu da se setim broja, možda petnaest izjava po ZKP-u. Ali nemojte sad da mislite, kad neko uzme izjavu po ZKP-u od nekoga, pa to vredi. Po pravilima, sve to što je on pisao, moralo je da ide u analitički tim, koji je bio formiran za vođenje tih akcija. To tamo mora da bude. Teško ja mogu Vama da kažem, koji sam otišao posle devet meseci od toga, gde se koji papir nalazi. Znači, u jednoj od te tri akcije se moraju nalaziti ti papiri. Stijović mora da zna, nije ih odneo kući, ja mu to verujem.

B92: Stijović je dao Vama i Goranu Petroviću.

Zoran Mijatović: Pa, da upoznamo i to što Stijović uradi i to pustite u analitički tim.

B92: Znači, izgubilo se negde u analitičkom timu?

Zoran Mijatović: Pa, ne može da se izgubi. Ja tvrdim da se nije izgubilo.

B92: Pa, da, ali kako onda nije iskorišćeno za neki postupak?

Zoran Mijatović: Ako Vi mene sad, kada bi mene ovaj načelnik sada, čovek koji vodi BIA rekao: "Mijatoviću, dođi da nađemo", ja bih našao gde je. Pa, ne može da nema.

B92: A je l’ to važno, tih petnaest izjava, da li su važne?

Zoran Mijatović: Pa, ne mogu ja da presudim koliko je svaka vredela.

B92: Dobro, a je l’ ste čitali?

Zoran Mijatović: Vredela je ova za Hag zato što je ona govorila o asanaciji terena.

B92: Ali sve su takve.

Zoran Mijatović: Nisu sve takve. Nisu sve takve.

B92: Znači, čovek koji je razgovarao sa njim kaže...

Zoran Mijatović: On je razgovarao s njim i Stijović je mnogo dobar čovek, jedan vredan čovek, ali preuzeo je na sebe da premerava vrednost onoga što je radio. Nije bio jedini čovek koji je to radio. Evo, čak se ja ne usuđujem.

B92: Da li Vi mislite da treba izvući negde iz analitike te izjave i uraditi nešto po tom pitanju ili to više nije važno?

Zoran Mijatović: Po tom pitanju nema šta da se radi. Rade Marković je presuđen za ono što se dogodilo.

B92: Ali je otkrio mnoge stvari.

Zoran Mijatović: Ništa nije Rade Marković tamo posebno otkrio, to su neke... Ja ne znam šta je Stijović rekao. Kažem, ja opet njega uvažavam.

B92: Sve je to i snimljeno?

Zoran Stijović: Sve je snimano.

B92: A kod koga se to nalazi? To ste Vi dostavili - kome?

Zoran Stijović: Službi bezbednosti, državne bezbednosti. To znači u hijerarhiji, znači, iznad mene u Službi... Ja sam bio pomoćnik načelnika DB-a Beograda, Centra državne bezbednosti Beograd, u tom periodu i za mene po hijerarhiji je bio u operativnom smislu zamenik načelnika Centra, načelnik Centra i gore zamenik načelnika Službe i načelnik Službe. Znači, ta struktura treba da odgovori gde se nalaze ti materijali i dokumenta i sve ostalo.

B92: Je l’ to bilo dovoljno za pokretanje raznih istraga?

Zoran Stijović: Apsolutno. Apsolutno.

Kada su Petrović, Mijatović i Mihajlović početkom juna 2001. godine izveli iz zatvora Radomira Markovića na tajnu večeru, on je posle toga prestao da priča. Markovićeva odbrana je tokom suđenja za Ibarsku magistralu i ubistvo Stambolića tvrdila da je tada Markoviću učinjena nečasna ponuda da za sve nateže zločine lažno okrivi Miloševića i još dvoje, troje ljudi, a da se ostali sačuvaju. Mihajlović, Petrović i Mijatović svedočili su da su tokom večere nije ni pričalo ništa važno.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB 2001: Sad ću da Vam objasnim. Znači, ja sam uzeo nalog, došao sam po Radeta, izveo ga iz zatvora, stavio u moj džip, gde su bili vozač i dva pratioca i niko živi. Znači, ja sam čoveka doterao bez ikakvog problema gore na Institut bezbednosti. Rade i ja smo ćakulali, nije to bila večera... Taman posla, pa mi ga nismo zvali na večeru, nego na razgovor. Razgovor je trajao ne znam koliko, nije ni bitno više.

B92: A što nije razgovor obavljen u zatvoru?

Zoran Mijatović: Pa, ministar neće da ide u zatvor. Ja sam išao u zatvor da obavljam razgovor ceo život, ali smo uradili po zakonskoj proceduri. Istina, možda sam ga malo kasnije vratio, ponudili smo Radetu večeru, kada smo, ministar je otišao, "Hoćeš na večeru?" Kaže: "Gde da večeram?" Nije čoveku bilo do večere.

B92: Pa, je l’ rekao bar nešto?

Zoran Mijatović: Nisam se bavio večerom nego centralinim pitanjem šta je pričano, a ne šta se jelo.

B92: Pa, je l’ rekao nešto važno?

Zoran Mijatović: Ma, nije ništa. Pa, šta da kaže važno?

Svih petnaest Markovićevih potpisanih izjava, plus tri službene beleške, sačinjene na osnovu njegovih neformalnih ispovesti, sve potkrepljeno tonskim zapisima, uredno je predato tadašnjem vrhu Službe. Nije poznato šta se dogodilo sa tim iskazima Markovića i zašto nikad do danas nisu pokrenuti krivični postupci.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Očigledno je uložen vrlo veliki napor da se to sve to mnogo ne talasa zato što je... Niti je bilo spremnosti da se ta služba menja kompletno niti ste imali kime da ih menjate, a da stvar bude još gora, smenjeni su samo neki od tih ljudi koji su bili na vrhu te službe i ta služba je, po svom tom maniru da služi svakog gospodara, samo promenila, tako da kažem, počela da služi drugog gospodara.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: Čitava priča je pokušana na tom nivou da se zatvori i svi postupci su i tako vođeni i vode se i imaju mnogi interesa i mnogi su imali interesa u tim pričama i nakon 5. oktobra i danas da se te priče tako zatvore. Mislim da je ključ priče uništavanje dokumentacije, otvaranje dosijea, registra saradničke mreže, jer će to pokazati svu težinu tog problema, svu dubinu te septičke jame i to će omogućiti i zdrave osnove da se krene u pravljenje jedne ozbiljne, respektivne službe bezbednosti, koja treba ovoj državi Srbiji.

Zoran Đinđić je, zahvaljujući mehanizmu koji je u vreme Miloševića uspostavljen između političara, Službe i novinara do 2000. godine, bio proglašen za izdajnika i stranog plaćenika. Posle promena postao je zahvaljujući istom mehanizmu kriminalac.

Od 2000. godine u Srbiji se masovno osnivaju tabloidi, koji u vreme Miloševića nisu postojali, osim onih koji su se bavili estradom. Logično je bilo da iza takvih novina stoje razni pripadnici civilnih i vojnih službi. Služba je, kao što ste čuli, imala u saradničkoj mreži i novinare koji su služili za kreiranje raznih afera. 2001. godine Vojislav Šešelj tvrdnju da je Đinđić kriminalac iznosi upravo preko novoosnovanih tabloida.

U optužbama koje iznosi Šešelj se tada poziva na "Laufera“, a to je bila Služba bezbednosti. Tako je i posle promena, uz pomoć Službe, političara i medija, u javnosti stvorena atmosfera da je glavni kriminalac u Srbiji bio Zoran Đinđić. Koliko je ta kampanja bila jaka najbolje pokazuje činjenica da i danas postoje oni koji veruju da je premijer Srbije ubijen zato što je bio kriminalac.